|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
from me to you...
Ovaj blog posvecen je mom pogledu na svijet...setanju ulicama i promatranju svega sto se
dogadja oko nas, i naravno, moji osjecaji i razmisljanja kako sve to utjece na nas.
cat
credits.
Designer
Basecodes
Adjustment
|
|
Živjeti film
14.11.2012.
Postoji trenutak kada pogledaš misteriozni film, pun čudnih, ali neizmjerno privlačnih, mračnih i tajnih zegonetka, doslovce uđeš u svijet koji nikad neće izgledati kao ovaj naš, a zatim se pitaš: „ Kada bi meni netko ponudio odlazak i ulogu u svom najdražem filmu, bi li je prihvatio?“
Odgovori su skoro uvijek pozitivni s neskrivenim oduševljenjem, no pita li se itko ikada, sasvim slučajno, što se događa s filmom nakon slavne rečenice: „The End“?
Svatko u životu ima loših i dobrih dana, kako se nosimo s njima i raznim situacijama određuje nas onakvima kakvi jesmo i izgrađuje nas kao osobu. Hoćemo li se ponijeti kao omiljeni lik iz filma, serije, crtića čak, ili razmišljati o svom idolu, starijem bratu/sestri i njihovom načinu razmišljanja. Svaka osoba koju upoznamo do, recimo, 16. godine (iznimno i do većih granica) ostavlja na nama trag svog postojanja. Pitate se kako? Odrastamo u svijetu gdje je obiteljski tip razmišljanja ujedno i onaj koji nam ostaje u podsvijesti. Malena curica priča majci što je vidjela u školi, njena majka smatra to smiješnim, što normalno utječe i na dijete da razmišlja tako. Curica to prenosi u školu, smijajući se dijeteu koje je vidla i opisala majci i ostavljajući traume u djetetovom odrastanju.
Poanta? Ne možeš imati dijete dok ne odrasteš, ma koliko to trajalo, jer nerazmišljajući šaljemo dijetetu krive poruke misleći kako smo se samo bezazleno našalili. Tko nas odgaja zapravo? Vjera, obitelj, televizija i internet u zadnje vrijeme? Vjera nekako gubi svoj smisao kroz idealizam današnjih zvijezda te težnji da budemo što više njima nalik. Jeli to zapravo pogrešno? Mislim da ne mora biti. Svi u životu trebamo uzor, a odabiremo ga kroz najsličnije strane, poštovanje i divljenje, no trebamo li kopirati sve što oni rade kako bi bili što sličniji? Eh, tu se ne slažem. Moj život nije film ili serija da mogu znati kada je vrhunac, a kada kraj neke tužne ili bolne scene i da će se poslije stvari odmah popraviti. Gledajući mnoge zanimljive filmove potaknes sam sebe da želiš takav život, da te zanimaju stvari i da ćeš bar jednom zaista poslušati poznatu rečenicu: „Carpe diem.“. Naravno da to sve možeš samo nemoj posustati na prvoj prepreci jer obično kad se nešto odlučiš baš tada ti život odluči postavljati najveće prepreke. Živi, probaj, ne strahuj, napravi, ne čekaj da ti život prođe u pitanju što bi bilo kad bi bilo. Ako se dovoljno uvijeriš da možeš i ako to odlučiš napraviti pod bilokoju cijenu ( Cilj opravdava sredstvo!), tko ti može stati na put. Samo se pobrini da je tvoj cilj ipak koliko toliko prihvatljiv društvu.
Zaista, ono što možeš izabrati nakon odličnog ili stvarno lošeg filma je slijedeće: a) Ako je film stvarno razočaravajuć neka to bude onda igla koja te potakla da ne gubiš vrijeme na televiziji i računalu nego da iskoristiš lijep dan, odeš u park, kino, obližnje brdo, upoznaš nove ljude, upišeš kakav tečaj ili pronađeš neki novi hobi kako ti se to više ne bi ponovilo.
b) Ako je film odličan, bilokojeg žanra, razmisli što ti je htio poručiti i napravi najbolje što možeš da i ti svoj život okreneš naopako. Pokreni se i ne pitaj kako, ne kaži ne mogu, ne razmišljaj previše o ne toliko važnim odlukama i samo se pokreni.
23:24 |
Komentari (0) |
On/Off |
Print |
#
|
|
who is man in the mirror...?
11.05.2012.
MJ me naucio da smo zarobljeni s covjekom u ogledalu i da mu ne mozemo pobjeci, a on ce znati sve. Cak i ono sto ne zelimo priznati i krijemo od sebe samih. To me dovodi do pitanja kakav sam ja covjek i kakvim zelim biti, te na kraju, i kakvim su postati. Zelim biti neovisna o drugima, mariti samo za one koji mare za mene, boriti se za svoje stavove i ne popustati. Cak sam i bila takva u mladjim danima, ne kazem da sada imam mnogo vise godina, ali iskustva da. Svaki put kada udem u nekakav sukob raadije prestanem i pustam tu osobu da zivi u svojim uvjerenjima dok bi prije znala da sam u pravu i nisam popustala dok to nisam dokazala i nabila na nos nekome. Sada sam izgubila sigurnost, volju i zelju za icime. Zasto dovraga da se raspravljam s bilokime, ma zasto ista? Do velike kusnje me dovodi to pitanje tko sam ja...kako da se definiram...to valjda muci sve adolescente i neopisivo me iritira taj osjecaj da znam da sam sad u toj fazi pronalaska sebe,ali opet zelim neki odgovor. Iako mislim da cu tragati za sobom citav zivot dok ne nadem ono sto ce me zaista ispunjavati i ako budem dovoljne srece da prepoznam taj osjecaj, a ne da mi, kao i sve ostalo u zivotu, i to izmakne. Znaci biti ice-cold bitch i dobro proci u zivotu, jer tako je ocito da takvi ljudi prolaze najbolje, nije opcija jer ja to nisam i koliko se trudila da budem ne ide mi. Zeljela bih to jer mi se to cini kao najoptimalnije rjesenje...tako ''ubijati pogledom'' i izjavama ljude da sam ostanes zasticen, a opet ne mogu se pretvarati da sam netko tko nisam. Meni je stalo do drugih ljudi iako sam bila povrijedjena jednom, dvaput, ali ne i treci put. Oprostila bi i dala drugu priliku, ali to je moj maximum, nakon toga nemam vise sta pricati s doticnim osobama. No, nikad nisam mrzila nekog tko me povrijedio. Tocno, bila sam ljuta, bjesna, razocarana i sto si vec kad izgubis povjerenje u nekoga, no nisam mrzila niti htjela sve najgore toj osobi. Zato me ovaj svijet ubija...sve je puno mrznje i nekakvih razlika...svatko brine za svoje dupe i ne zeli pomoci. Zasto? Zasto ne bi pomogla ako to mogu i ako nekome, cak i potpunom strancu, treba pomoc? Kuda idemo s takvim stavom? Gdje je nestala iskrena dobrota? Ja sam jedan covjek i ne mogu puno promjeniti. Pustimo sad ona sranja ''...ako promjenim prvo sebe, onda cu polako svijet...'' ili kako vec ide, nije vazno. Kako cu ja mijenjanjem sebe promjeniti svijet? Ne mogu nista sama, a tko ce stati uz mene? Da, naravno, obitelj, prijatelji, poznanici i mozda nesto istomisljenika, ali sto ja mogu iz Hrvatske pomoci kad nismo sposobni sebi pomoci. Zavrsavamo skole i fakultete da idemo, ne u EU, ne na radno mjesto, nego na burzu. Lovley.
Tada me dojmila ova izreka:'' Svi smo mi ljudi, ali rijetko tko je covjek.''-istinito, ali i pateticno.
Trenutno sam veoma pesimisticno nastrojena prema buducnosti i svemu oko sebe, sto me takodjer smeta, ali ne znam. Ne svidja mi se kako sve ovo izgleda pa do nekog ljepseg razdoblja u zivotu valjda ocekujte ovakve postove. Ne mogu garantirati o cemu cu pisati to ne znam skroz dok ne pocnem, a onda pisem iskreno i kako mi se cini. Nadam se da cete me razumjeti, bar dio vas. Pozitivni komentari i kritike su dobrodosli, doduse vise ovo prvo..xD
Pozdrav iz Wonderlanda
02:38 |
Komentari (1) |
On/Off |
Print |
#
|
|
Fuck it all...
05.03.2012.
Nekada znam otici na glavni kolodvor i sjesti...sjediti tako i promatrati gdje ljudi oko mene uzurbano odlaze. Kada tako sjedim osjecam da se svijet oko mene mijenja...sve do najmanje sitnice, odrastamo. No, nismo li to svi htjeli? Biti odrasli, ludovati, biti budni do kasno navecer i smjeti svakakve stvari, a sto smo dobili..? Odgovornost, moji prijatelji, probleme, brige. Sada razmisljanje do kasno u noc i nije tako privlacno..? Ne, stvarno nije. Najradije bih se zavukla pod pokrivac i spavala 100 godina, ali samo bjezanje od problema nece pomoci rijesiti ga (iako je moja teorija da nitko zapravo ne zna rijesavati svoje probleme, samo se odlucis za najbezbolnije rijesenje proglasis ga dobrim i vidjet ces rezultate.i da, nekad nece ispast kako zelis al to je zivot.uci na pogreskama).
Ali srz mojih problema zadire dublje. Sto cu ja sa sobom nakon ove pisljive gimnazije? Nemam skrivenih talenata, necu se probit pjevanjem ili postati nova angelina jolie, a nisam bas ni neki Einstein...dok tako moje frendice malo pomalo odredjuju zivotne puteve ja stojim na mjestu...i da, srljam kao guska u magli i ne, ne znam sto cu...Iskreno ne bi me ni bilo toliko briga da se sada nije pojavila nova mogucnost, koja mi se veoma svidja moram biti iskrena...Dakle dok jedna stvara savrsenu karijeru violinistice, druga pak slaze vegete na police getroa, treca vodi svoje bitke oko nevaznih detalja i plese u smjeru graficke karijere..ja nalazim utjehu u tome da bih mogla otici studirati u Ameriku. DA! Preko prokletog oceana i daleko od svih problema ovdje..Voljela bih to svim srcem. No, to je opet samo nacin da se natjeram na ucenje kako bi dosla do toga, sto je prilicno tesko u mom slucaju. Oprostite, al ja stvarno ne vidim izlaza kada se cijela drzava doslovno raspada. Hodam cestom skupljajuci po djepovima zadnje lipice kako bi kupila kartu za vlak i onda to opet dam nekom prosjaku koji me pogleda s tolikom tugom i boli u ocima da se jednostavno ne mogu suzdrzati. A kako bi i mogla. To vise nije jedan covjek kojeg sam navikla gledati na kolodvoru, ne sad ih je mnogo vise. I onda sjednem s njima, cujem njihovu pricu, nisu uvijek bili prosjaci, imali su cak i dobre skole, ali dosla je kriza, ovakvo vrijeme i sto sada..? Pa se ja pitam: Ma sto ce mi skola i sva muka koju ulazem u nju kad ljudi i sa skolom i fakultetom ostanu na cesti..? Cemu sve ovo onda? Jeli vrijedno?
Tako ako itko ima ikakav prijedlog sto nakon skole i kako ju sto lakse podnijeti, vise je nego dobrodosao...jer stvarno ne znam dokle cu moci trpiti sva ova sranja...Najradije bih pokupila stvari i otisla, po mogucnosti na Havaje...a sada...hahaha...Zivot je okrutan i ne pita nas mozemo li mi to podnijeti...Bitch.
00:39 |
Komentari (12) |
On/Off |
Print |
#
|
|
Tko sam ja?
14.02.2012.
Helou. Dobrodosli na moj blog. Moje ime..pa mislim da nije vazno...mozete me zvati Alice.
Ovaj blog posvecen je mom pogledu na svijet...setanju ulicama i promatranju svega sto se
dogadja oko nas, i naravno, moji osjecaji i razmisljanja kako sve to utjece na nas.
Svi mozemo glumiti da nas neke stvari ne pogadjaju i ne ticu nas se, ali ne mozemo
bas uvijek okrenuti glavu i pobjeci od stvari koje su, htjeli mi to ili ne, sastavni dio naseg
zivota. Zato sam ja odlucila sve podijeliti ovdje kako bi se sama lakse nosila s nekim
situacijama, a nadam se i pomogla drugim ljudima uvidjeti sto im je mozda promaklo.
Jer kako cemo opstati u svijetu koji sami gradimo ako bjezimo od problema...
11:14 |
Komentari (10) |
On/Off |
Print |
#
|
|
